srijeda, 26.08.2009.

6. Stvarnost će kao i uvijek biti znatno neobičnija

*Posvećeno mojoj Dei – jer je moj osmijeh, moja inspiracija za nesto posebno i zato
jer ima sladak šeširić :)

london Pictures, Images and Photos

‘D. može da znači mnogo toga.’

Eliza je stajala kraj prozora svoje prostrane sobe i gledala negdje u daljinu. Tek se probudila i osjecala se čudno – kao da je zaboravila stotine snova. Posatrala je igru oblaka na nebu. Način na koji se slažiu, lagano isprepliću jedni preko drugih i polako slažu preko modro plavog platna koje se zove nebo – a danas, mislila je, izgleda nekako ljuto.

Sinoć je imala poprilično čudnog posjetioca. Iako gospođu Matthew znala već godinama, sinoć je bila svrstana u kategoriju čudnih posjetilaca. Došla je u poznatom crvenom šeširu sa plavim perom i zatražila pivoslavac. Tek kada je popila drugu čašu počela je Elizi pričato o njenoj sestri.

Sesrti. Zamislite to – djevojka sa kojom se nije čula godinama. Bile su najbolje prijateljice dok se ona nije odselila. Onda su joj iz nekog razloga rekli da nece sa njom pricati neko vrijeme. Oči joj zasijaše na lijenom jutarnjem Suncu.

Još joj je nešto njena čudna posjetiteljka rekla : - Ako ikada poželiš da je vidiš samo prenesi to pauku.

Sjetila se te rečenice jer je sada u uglu svog prozora čiji je okvir obojila u šareno mogla da vidi malog crnog pauka. Prišla mu je pažljivo i položila ga je na svoju ruku bijelu poput porculana. Bio je to lijep prizor dvije suprotnost- crna i bijela – koje su postavljene u savršenu sliku.

'Ako negdje na svom putu sretneš D. Reci joj da se javi.'

***
Stajala sam na ulazu u kolodvor King's Cross zagledana u prekrasnozlatno nebo koje je bilo rijedak prozor u Londonu. Do skole su ostala još samo tri tjedna i svi su otišli svojim obiteljima. Viktor u Chelsea, May sa mamom u Lisabon, Starz se vratio u Rusiju. Bella je treba sa Severusom dovrsiti nekakvu obuku, ali nije mi htjela još reći šta je u pitanju.

Razmišljala sam o toploj šolji čaja dok je hladni vjetar šetao zajedno sa bezjacima – čudnim bezjacima – bili su obučeni u duge crne kapute i svi su na glavi imali crne polucilindre i kišobrane. Bili su zanimljivi, ti bezjaci. Uvjek u trci sa vremenom, ćudljivi i pognutih pogleda. Mogao si vidjeti kako sat i kazaljke kako teku pokraj njih u svom elegantnom stilu znajući da ni jedan čovjek nije dovoljno brz da ih stigne.

Bella me zagrlila, a zatim nestala. Ruke sam stavila u džepove svoje crne kožne jakne i polako pratila Melanie.

„Zamisli kako bi bilo lijepo da kišne kapi mogu plesati?“ , zagledana u veliko sivo nebo prošarano zlatnim trakama, pomislila sam kako bibilo čarobno vidjeti malene kapi kada bi zagrljene prošle kroz grad nošene vjetrom.

Melanie se nasmijala, a oči joj zasijaše u trenu kada na nebo, u šetnji izađoše dvije večernje zvijezde.

Don't tell me when
Something is beautiful
And don't tell me how to
Talk to my friends
Just tell me the names of
The stars in the sky
What's your favourite song?


“Trebale bi svratiti do Barta, šta misliš?” , Bart je držao jednu čarobnjačku knjižaru u ulici Baker. Tamo sam nabavljala sve knjige, koje nisu bile školske naravno, najstarijih čarobnjačkih pisaca kao što su Bram Stocker i James Joyce. Zanimljivo je koliko smo ustvari pisaca podjelili sa bezjacima iako ne znam zašto.

“Dobra ideja.” , Melanie potvrdno klimnu glavom te zajedno skrenušmo ka crvenoj govornici.

Bart je bio odmah pored. Na izlogu nalazila se velika knjiga položena na željezni stalak. Bila je prazna ili se bar tako činila.

„Ili me to oči varaju ili ste to djevojke stvarno vi?“ , njegove usne razviše se u razdragani osmijeh i muzika koja je svirala dobila je brži i veseliji ritam.

„To smo mi dragi moj.“, reče Melanie ljubazno te ode do pulta.

Ja sam ostala pokraj ogromnih polica koje su bile ukrašene knjigama. Svaka od njih bila je unikatna, posebna, ali trebalo se sa njima pažljivo postupati. Vidite, knjige su dosta tašte i vole kada se na njih gleda kao na nešto najvrijednije.

Čula sam jednom glas koji je zvučao kao knjige kada same sebe čitaju u dubokoj noći – ali bili su to samo snovi.

Nikada nisu samo snovi

Trgla sam se . Osjetila sam tup dodir – nekoga ili nešto sam udarila. Okrenula sam se.

“Ne mogu da vjerujem.” , predamnom je stajao visok muškarac kose boje karamele. Nasmijao se, a tamne oči mu zasijaše. “Tony Barker.”

On se blago nakloni.
“Mislio sam da te neću vidjeti do rujna D.”

“Ja sam se nadala da tebe neću vidjeti do rujna, pa eto mi dokaza da život nije pravedan.” , dodala sam sarkastično uzimajući knjigu pavih korica sa police.

“Ne možeš reći da ti nije bar malo drago, ipak to sam ja.”

“Vidim tvoj ego je još uvijek tvrd kao kamen koji se kotrlja, samo pazi da ne naletiš na ptičicu koja će da ga slomi.”, iskezila sam se I otišla na drugu stranu.

“Čini mi se da si ti dovoljno blizu.”, vragolasto se osmijehnuo i stavio ruku na srce.

“Drago mi je da to čujem.” , pogledala sam oko sebe tražeći Melanie.

Tony mi je u neku ruku i bio drag, Melnaie mi je jednom rekla da se često svađamo jer su nam naravi slične.

„Vidiimo se D.“ , mahnuo mi je na izlazu.

„Da u rujnu.“ , frknula sam.

„I ranije, vjeruj mi.“

***

Zaustavile smo se pred velikom bijelom kućom također u ulici Baker. Bila je to naša kuća, kuća obitelji Hart, ali vrlo rijetko smo je koristili zadnjih godina. Bilo mi je žao zbog toga, jer sam je voljela – bila je čudna i puna knjiga.

Prije nego što smo ušle Melanie se osvrnula oko sebe i jednim zamahom sa njenog štapića poletjelo je malo svijetloplave svjetlosti kao zaštita od nepoželjnih gostiju.

„Uskoro stižu naši gosti.“

„Koji gosti?“ , podigoh obrvu.

„Vidjećeš.“ , odgovori Melanie i snažno provuče štapić kroz zrak.

Svijeće duž honika se upališe, otkrivši smeđkastu stazu za koju nisam bila sigurna gdje staje. Sa svake strane uskog hodnika nalazila su se vrata koja su vodila u druge sobe ili na sprat. Istog časa i slike doletješe tražeći svoje mjesto na zidu, knjige su pokušale da nađu svoje police u ostalim sobama, a pero je užurbano šaralo po parčetu pergamenta.

Yeah, oh yeah you’ll never make the saint of me...“ , kroz zrak se prolomi dobro poznati glas koji je pripadao Klodoviku – mom papagaju. Plesao je po knjigama koje su letjele nama iznad glava, spretno izbjegavajući svijeće i lustere.

Melanie je već bila u dnevnoj sobi, udobno smještena u naslonjač sa Dnevnim Prorokom u rukama . Pisali u opet nešto o Nini.

“Mislim da imaš poruku.” , nasmijala se I pokazala u pravcu prozora na kojem se igrao mali crni pauk.”

***
Eliza je sjedila na rubu fontane posmatrajući golubove, dok su kapljice vode skakutale po njenom porculanskom licu. Dan joj je bio maglovit, nije mnogo pričala sa djedom ni sa prijateljima – provela ga je sa svojim mislima. To joj je neobično prijalo.

“Zdravo.” , nečiji glas prenu je iz razmišljanja te ona od šoka blago poskoči u mjesu.

“Nisam imala namjeru da te uplašim izvini.” , reče djevojka. Eliza je pobiže pogleda.

Imala je valovitu kosu boje lješnjaka; nosila je crnu haljinu i crnu kožnu jaknu, ali vrat joj je ukrašavao bijeli šal. Smiješila se.

„Tko si ti?“ , upita ona ne krijući iznenađenje u glasu.

„Pa zvala si me valjda znaš tko sam.“ , djevojčin izraz lica se naglo uozbilji, ali opet je djelovala nekako vedro.

„Dakota?“ , nije pamtila kada je zadnji put izgovorila to ime.

„Ma jok, moja baba.“ , frknula je.

„Ali ja... nisam mislila...“ , imala je osjećaj da neprekidno trepće.

„Šta nisi mislila da je ona poruka stvarna?“ , djevojka podiže obrvu i nasmija se.

„Pa gospođa Matthew, je luda i stara...“ , nakon tih riječi osjećala se malo bolje, jer oduvjek ih je govrila samo u sebi. Negdje u mislim bio joj je drago što je Dakota tu.

„To je ne čini lažovom.“ , reče Dakota poluglasno. „Zašto si me trebla?“

„Pa željela sam te vidjeti, prošlo je dosta vremena.“

„Sedam godina.“ , Elizi je zvučalo kao da ona to govori za sebe.
„Dakle, vidjela si me. Trebala bih ići jer imam nekoliko nedovršenih poslova.“ , poskočila je i zaletjela se u golubove.

Eliza je mislila da će nestati, ali i dalje je stajala pred njom smiješeći se zagledana u nebo.

„Sešćemo se opet, zar ne.“ , Eliza je ovo sve bilo neobično. Po prvi put se osjećala čudno.

“I prije nego što misliš.” , utisnula joj je poljubac u obraz I zaputila se niz cestu.

Trepnula je, a idućeg trena je nije bilo.


21:24 | Komentari 39 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 04.06.2009.

4. Acta est fabula*

*predstava je završena

Theatre Pictures, Images and Photos

Da si mi bila san, pjesma i sreća
Često mi plava došaptava noć
Tko tebi sazda gipki stas i pleća taj svijetle tajne otkrio je moć
- Sergej Jesenjin

Mnogima od vas 5.6. ne znači mnogo. Za mene je jako bitan jer sam tada upoznala jednu prekrasnu osobu koja je unijela boju u moj život. Vi je znate kao Bellu Black, ali meni je ljepše da je zovem Dora – iako ni ona to sama ne zna.

Zato ovaj post posvećujem Dori <3

Dakota je odrasla sa Melanie i prvih 6 godina života provela je sa njom i tatom u Rusiji ali, rođena je i sada živi u Francuskoj, pohađa Hogwarts itd. Svako ljeto provodi po dve sedmice u Rusiji – jer je tamo njen tata rođen i zbog njega je i zavoljela tu zemlju. Da skratim priču sada se mjesto radnje pomiče u Francusku.

Porodični dom Fullerovih, zamak Wicked Lane – sada pretvoren u Melaninu „malu privatnu“ školu, odnosno tu se Dakota, Bella, Hallow, Viktor, Starz i May uče kako da savladaju svoje nove moći. Svi su oni Igrači, ali pored toga imaju neke posebne sposobnosti. Dakota dodirom može čitati ljude, May može vidjeti u prošlost i budućnost, Viktor može čitati misli, Starz ima moć telepatije, Bella može da leti, Hallow kontroliše vatru.




Elegantna bijela kočija, koju su vukla da jednoroga meke, svijetloplave dlake zaustavi se naglo pred visokim vratima Melaninog zamka. Nebo je bilo prekriveno oblacima koji su se kao mala djeca igrali, trčali i gurali jedni druge. Svaki je na svom kraju nosio malo sive boje i osvježavajućeg posljepodnevnog povjetarca.

Melanie je stajala kraj mene gledajući u daljinu – primijetila sam da joj oči kad-kad mjenjaju boju iz plavih u tamne boje... Sada je svojim tamnim očima gledala ka maloj šumi dok joj se nekoliko kišnih kapljica, koje su lagano rominjale mreškalo na licu. U njenim tamnim očima opazih plavu sjenu.

U zamku uvjek je netko nešto radio. Nikada nije bilo monotono ili tiho. Straz i Viktor u se igrali srednjevjekovne borbe mačevima koje su skinuli sa zida u knjižnici. May je svirala klavir, a Bella gitaru. Hallow je stajala naslonjena na dovratak i smijala se.

„Vas dvojica shvatate da će vas Profesor podaviti kad vidi šta ste mu uradili od knjiga.“ , bacila sam se Viktoru oko vrata kada su napravili pauzu.

„A stigli su blizanci.“ , reče Henry stari kućni vilenjak pokazujući ka meni i Viktoru.

„Jesu Henry.“ , nasmijala sam se i slučajno lupila laktom u porculansku vazu.

„Tako mi Jupitera čudi me kako do sad nisi srušila čitav zamak svojim pokretima.“ , progunja Henry i izgubi se negdje među hodnicima.

Taj ponedeljak, a kako se činilo i čitav tjedan, bio je preliven jakom kišom. Kaplje su ispitale svaki trag vedrih boja sa pejzaža – poput mlaza vode bačenog na platno, boje su se prelivale tekle negdje po podu i pravile male rječice ploveći u nepoznato.

Bili smo u knjižnici na satu kod profesora Demostena Bathory-ja, veoma neobičnog i zabavnog profesora - duha.

Knjižnica nije bila poput one zamračene u Hogwartsu, umjesto jedvog zida bio je veliki prozor, a jarko bijela svijetlost dana ispunila je čitavu sobu i udahnula život ustare, ali odlično očuvane knjige.

Pored visokih tamnih vrata od borovine sa svake strane visilo je po jedno ogledalo ukrašeno okvirima boje starog zlata. Melanie ih je zvala ogledalima lažne prošlosti i lažne budućnosti, jer su se često igrala sa umovima onih koji bi ih gledali.

Sjedlila sam na podu pored Viktora koji se iz dosade igrao sa vrhom moje plavo – crne marame.

„Dakle...“ , promrmljao je namjestivši se tako da je visio sa plafona, „... danas radimo neke emgleske književnike.“

Viktor podiže ruku.

„Reci Vikrote“ , namjestio je naočare na vrh velikog nosa.

„Da li je istina da su u Shakeespearovim izvođenim dramama žene glumili muškarci?“

Namrštio se: „Jeste.“

„A je l' istina da je Shakeespear krao tuđe drame?“ , upita Hallow. Iznenadio se.

Podigoh ruku.

„Da li je istina da je Oscar Wilde bio gay?“

Pogledao me sa malo prkosa, bijesa i iznenađenosti. Podigla sam jednu obrvu i lukavo se nasmijala.

„Profesore, profesore...“ , započe Straz priej nego što je stigao riječima reagovati na moje pitanje, „.. da li biste nam otpjevali nešto?“

Uspravio se lebdeći visko iznad nas. U sivo - plavim očima vidjelo se da je bijesan. Nije rekao ni riječi; iznenada se zaletio prošavši kroz nas. Osjetila sam jak talas hladnoće, te sam zadrhtala.

„Mrzim kad to radi.“ , prebacila sam svoju crvenu pelerinu preko da se zagrijem.

Vani kiša se polako stišavala a niz staklo kišne kapi napravile su svoju malu pozornicu i spuštale se izvodeći svakakve neobične plesove. Oči su mi se zaigrale njihom predstavom da nisam ni primjietila da su ostali otišli na ručak.

***
Predveče je bilo tiho. Nebo je bilo i dalje prepuno paperjastih oblaka, a hladan vjetar je patrolirao okolicom. Ostali su bili u svojim sobama, umorni od napornih vježbi, spavali su slatkim snovima.

Nikada nisam razumjela popodnevno spavanje, zato što valjda nikada nisam imala dovoljno strpljenja za njega. Šetala sam hodnicima zamka, sukim i širokim malim labirintom. Sa plafona visili su maleni luster boje starog zlata. Iako sam odrasla u Wickedu ipak postojali su dijelovi koje nikada nisam uspjela da vidim.

Sat se čuo u pozadini kako sporo, sumorno otkucava sekunde, minute... Vjetar koji se šetao poljima udarao bi u ove stare zidove pa bi se njegova pjesma prožela dijelom kroz hodnik. Svuda je bilo nekih zvukova – muzike.

Spustila sam se još dublje dugim, uskim stepeništem. Tu je i svjetlo jenjavalo. Nije bilo mnogo šta da se vidi sem vrata i ključa u njima. Nasmijala sam se polu glasno.

Uz jako struganje, koje je ličilo na čudno dozivanje u pomoć ili tugu, vrata se otvoriše. Unutrašnjost je bila kreirana kao zaboravljena pozorišna scena. Lutke, stare pisaće mašine, zastor – sve je bilo tu... Knjiga koja je nekada bila tople krem boje ležala je na sredini pod velom paukove mereže, prašine i sive boje.

Sjela sam pokraj nje i pažljivo rukom odstranila prašinu ugledavši naslov knjige urisnut drvenim bijelim slovima. Priče iz davnina. Položila sam je na krilo i otvorila – pažljivo. Slova su bila skoro pa izbledjela, ali su još čitljiva.

Bilo je u njoj puno slika, kao knjiga napravljena od fotoalbuma. A na slikama bila je mlada djevojka.. Duga plava kosa, plave oči kao daleke zvijezde.. Kad bolje razmislim ličila je dosta na...

„Vidim pronašla si moju pozornicu.“ , zvuk Melaninih štikli prožeo se kroz sobu i ona stade na par metara od mene.

„Pozornicu?“

„Da draga, ovo je nekada davno bilo pozorište. Na tim temeljima podigli smo ovaj zamak, a ovo je bila moja scena..“ , nasmijala se.

„ Bila si glumica? Ti?“, podigoh obrvu u nevjerici.

„Da ja... Ali bilo je to davno, a da sjećam se po prvi put sam se zaljubila. Možeš li zamisliti... Ja! U svoju odbranu imam reći da sam bila jako mlada... On me zavolio zbog moje igre, pratio je svaki moj pokret na pozornici, pogled, riječ... Bila sam za njega veličanstvena... Donosio bi mi cvijeće nakon svake predstave. Tri plave ruže i poljubac u obraz. I bilo je sve tako idealno...“ , oči joj na tren osvijetliše porostoriju kao dvije ukradene zvjezdice sa neba.

„Ali nije on bio jedini koji se zanimao za mene. Naravno kako to uvjek ide glavni glumac i moj partner je takođe želio nešto više od odnosa na sceni. Ali je znao da to nije moguće sve dok je on bio živ. I kako to u dramama inače ide izazvao ga je na dvoboj i tu je Aleksandar poginuo..“ , završila je priču uz nonšalatan uzdah , slegnuvši ramenima.

Ova me reakcija nasmijala.

„Samo ti možeš tako reagovati na takvu priču.“

„Šta ću ja sad.. Neću cmizdriti bilo pa prošlo.“ ,uzvratila mi je osmijeh

„A ova scena. Za koju je predstavu bila?“

„Lutka zvana Daisy... Jedan od mojih najdražih pozorišnih komada.“

„A šta se desilo sa pozorištem?“

„Rat mu se desio. Nakon što su nam sve srušili, na narod izgubio volju za maštom i umjetnošću i ovo mjesto je prestalo živjeti. Iako sam krenula dalje svojim putem, sačuvala sam ovo kao uspomenu na sebe.“

„Voljela bih da sam te mogla vidjeti kako glumiš.“

„Draga moja uz mene je sve moguće...“ reče tiho i položi jednu ruku na moju, a drugu na album sa slikama...

NASTAVIĆE SE


20:52 | Komentari 30 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.